BLEIBURŠKA TRAGEDIJA I KRIŽNI PUT HRVATSKOG NARODA
U završnici Drugoga svjetskog rata na europskom jugoistoku, krajem 1944. i početkom 1945. godine, nakon što su jugoslavenske partizanske jedinice, rukovođene Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ), uz stratešku pomoć sovjetske Crvene armije, ušle u Srbiju, zauzele Beograd i započele postupno osvajati istočne i jugoistočne krajeve Nezavisne Države Hrvatske – NDH (uspostavljene 10. travnja 1941.), nekoliko stotina tisuća Hrvata krenulo je u masovni zbjeg preko Slovenije prema južnoj Austriji, nadajući se da će tamo naći utočište kod britanskih vojnih snaga koje su upravo zaposjedale to područje.
Egzodus u svibnju 1945.
Zbog vijesti koje su se velikom brzinom širile o zločinima partizanskih jedinica na osvojenim područjima nad stvarnim i potencijalnim protivnicima komunističke ideologije i nove jugoslavenske države, mnogobrojni hrvatski civili, u strahu od odmazde, slijedili su pripadnike Hrvatskih oružanih snaga (HOS) u povlačenju. Nerijetko su bježale cijele obitelji, pa se među izbjeglicama nalazio i velik broj žena, djece i staraca. Jugoslavenski komunistički partizani, u prvom redu kao Staljinovi partneri u antihitlerovskoj koaliciji, iskoristili su Drugi svjetski rat za provođenje komunističke revolucije i poslijeratnu uspostavu komunističkog režima u obnovljenoj jugoslavenskoj državi.
Izbjegličke kolone nastale su u istočnim i jugoistočnim krajevima NDH, a najprije su se uputile prema središnjoj Bosni i srednjoj Dalmaciji. Nadolazeća partizanska osvajanja odredila su njihove daljnje pravce kretanja prema glavnom hrvatskom gradu Zagrebu (jugoslavenski partizani zaposjeli su Dubrovnik 14. listopada 1944., Split 26. listopada 1944., Mostar 14. veljače 1945., Sarajevo 6. travnja 1945. itd.). Nakon pada Srijemskog fronta, počelo je i povlačenje hrvatske vojske iz sjeveroistočnih i sjevernih krajeva hrvatske države prema Zagrebu. Kad je Vlada NDH 5. svibnja 1945. donijela odluku o izvlačenju svojih oružanih snaga i ostalih pripadnika državnog aparata, egzodus se nastavio prema slovensko-austrijskoj granici odnosno prema prostorima koji su već bili potpali pod kontrolu savezničkih britanskih i američkih snaga ili se očekivalo da će se to dogoditi u najskorije vrijeme, u nadi da će kod njih naći utočište.
Prema britanskim vojnim izvorima, utemeljenima na podacima koje su prikupile njihove zrakoplovne izviđačke jedinice, izbjegličke kolone kroz Sloveniju prema Austriji, među kojima je bilo i njemačkih vojnika, srpskih i crnogorskih četnika te slovenskih domobranaca i civila, činilo je između 500.000 i 700.000 osoba. Većina su, međutim, bili Hrvati. Prema nekim procjenama, oko dvije trećine hrvatskih izbjeglica zarobljeno je između 8. i 15. svibnja 1945. na slovenskom teritoriju, najvećim dijelom u trokutu Celje – Slovenj Gradec – Dravograd. Odvođeni su u obližnje partizanske zarobljeničke logore, uglavnom u široj okolici Celja, gdje su pripadnici komunističke Jugoslavenske armije počeli s masovnim ubojstvima hrvatskih vojnika i civila. Pred sam kraj Drugoga svjetskog rata, 1. ožujka 1945., Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV I POJ) preimenovani su u Jugoslavensku armiju (JA), koja je u prosincu 1951. promijenila ime u Jugoslavensku narodnu armiju (JNA).
Izručenje na milost i nemilost
Prema istraživanjima austrijskog povjesničara Floriana Thomasa Rulitza, koji je istraživao zločine nakon Drugoga svjetskog rata u južnoj Austriji, „približno 150.000 hrvatskih civila i vojnika uspjelo se probiti na austrijski teritorij“. Od toga, smatra Rulitz, „nekoliko desetaka tisuća hrvatskih civila i vojnika je stiglo na Bleiburško polje, a ostali su se raspršili po Koruškoj“.
Oni koji su se uspjeli probiti kroz obruč snaga Jugoslavenske armije na austrijski teritorij, kako je već navedeno, očekivali su zaštitu britanskih vojnih snaga, koje su nešto ranije zaposjele jugoistočnu austrijsku pokrajinu Korušku. Zbog toga su se u najvećem broju okupili na polju pred austrijskim gradićem Bleiburgom (slovenski, Pliberk), smještenim u dolini Jauntal na podnožju brda Petzen uz samu austrijsko-slovensku granicu. No, njihova su se nadanja pokazala potpuno pogrešnima. Britanci ne samo da im nisu pružili zaštitu, nego su 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju prisilili hrvatsku vojsku na kapitulaciju i predaju oružja te su ih zajedno s civilima počeli izručivati Titovim partizanima. Drugim riječima, prepustili su ih na milost i nemilost ratnim i ideološkim neprijateljima, koji su već pokazali da ne drže ni do kakvih ratnih pravila niti konvencija.
Važno je ovdje napomenuti da je Bleiburško polje naziv koji su mu dali preživjeli hrvatski izbjeglice, s obzirom da se nalazilo u blizini grada Bleiburga, no njegov stvarni naziv je Unterloibaško polje (njemački, Unterloibacher Feld; slovenski, Libučko polje) prema mjestu Unter-Loibach (slovenski, Spodnje Libuče), predgrađu Bleiburga, na čijem se području nalazi.
Iz korespondencije između stožera vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju, britanskog feldmaršala Harolda Aleksandera, i kabineta jugoslavenskoga maršala Josipa Broza Tita proizlazi da je feldmaršal Aleksander predložio Titu izručenje „200.000 jugoslavenskih državljana“ koji su se predali Osmom britanskom korpusu u južnoj Austriji, a da je Tito taj zahtjev prihvatio i povratno obavijestio feldmaršala Aleksandera da će zarobljenike preuzeti „Štab III. armije kome su izdate potrebne instrukcije“.
Treća armija JA formirana je 1. siječnja 1945. od jedinica Glavnog štaba NOV-a i PO-a Vojvodine i Dvanaestog vojvođanskog korpusa, kojega su sačinjavale 16., 36. i 51. vojvođanska divizija. U operativnom smislu, Štabu armije bili su podčinjeni Šesti slavonski korpus (12. i 40. slavonska, Istočna grupa NOP-ova odreda i Posavski partizanski odred) i Deseti zagrebački korpus (32. zagorska i 33. hrvatska divizija, Istočna i Zapadna grupa NOP-ova odreda, u čijem je sastavu bila i Zagorska brigada). U sastav Treće armije 1. travnja ušla je i Sedamnaesta istočnobosanska divizija. Komandant Treće armije bio je Kosta Nađ, politički komesar Branko Petričević, a načelnik Štaba Vukašin Subotić. Vrhovni komandant Jugoslavenske armije, maršal Josip Broz Tito, pohvalio je 15. svibnja 1945. Treću armiju JA „za uspešno izvedenu operaciju u rejonu Slovenj-Gradeca, Pliberka i Dravograda“, a Kosta Nađ je nakon rata proglašen „narodnim herojem“ i unaprijeđen u najveće vojno zvanje – generala armije (Vojna enciklopedija, Beograd, 1961.).
Prema riječima Nikolaja Tolstoja, potomka slavnog ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja i britanskog povjesničara koji se bavio istraživanjem suvremene povijesti, britanski zapovjednici su vrlo dobro znali što će se dogoditi:
U ratnim dnevnicima nižih časnika i običnih vojnika možemo vidjeti predosjećaj da će se dogoditi ono najgore. Britanski ministar Harold Macmillan, koji je 13. svibnja naredio generalu Keightleyju da zarobljenike pošalje natrag, zapisao je: „Šaljemo ih u ropstvo, mučenje, vjerojatno i smrt“.
Prema rezultatima kasnijih istraživanja, posebice austrijskog povjesničara Floriana Thomasa Rulitza, ubojstva hrvatskih zarobljenika započela su na samome Bleiburškom polju i njegovoj blizini, no u relativno malim razmjerima u odnosu na pokolj koji je uslijedio nakon što su zarobljeničke kolone prešle austrijsko-slovensku granicu i izmakle iz vidokruga britanskih vojnika.
Tito: Sve pobiti!
Vraćanje hrvatskih zarobljenika od britanskih trupa iz Austrije, ističe slovenski povjesničar Mitja Ferenc, trajalo je do 24. svibnja 1945. Smrt je izručene zarobljenike počela zaticati neposredno nakon prelaska austrijsko-slovenske granice, na nekom od masovnih stratišta u Sloveniji. Upravo u vrijeme najintenzivnijih masovnih likvidacija na slovenskom teritoriju, generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije, zapovjednik partizanskih snaga i predsjednik obnovljene jugoslavenske države Josip Broz Tito, posjetio je Maribor, Celje i Ljubljanu, gdje je 25. svibnja 1945. održao govor na Kongresnom trgu. Tom je prilikom, s balkona zgrade ljubljanskog Sveučilišta, među ostalim, poručio:
Što se tiče ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda već je stigla većinu. Samo manjina izdajica uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada više neće zuriti u naše lijepe planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, trajat će samo kratko vrijeme.
Taj govor, koji je u cijelosti objavilo glasilo Osvobodilne fronte slovenskega naroda (Oslobodilačka fronta slovenskog naroda), skraćeno OFSN, Slovenski poročevalec, otkriva da je Tito naredio masovne likvidacije koje su partizanske jedinice počinile ili su ih tek planirale počiniti nad zarobljenicima, uključujući i razoružane hrvatske vojnike i civile. Jasno je, ako je on zapovjedio te zločine, da je za njih znao i odobrio ih najviši politički, tj. partijski i vojni vrh nove jugoslavenske države. Osvobodilna fronta slovenskega naroda osnovana je 27. travnja 1941. pod okriljem CK SK Slovenije kao Protivimperialistička fronta jer su jugoslavenski komunisti (a, naravno, time i slovenski) bili preko Staljina u savezništvu s Hitlerom, pa se rat smatrao imperijalističkim (dakle, između kapitalističkih zemalja). Tek poslije napada Nijemaca na Sovjetski Savez i kraja savezništva između Hitlera i Staljina (22. lipnja 1941.) počinje borba slovenskih komunista protiv talijanskih i njemačkih okupatora.
Mitja Ferenc napominje da je Tito taj govor održao „dan ili dva kasnije, kad je većina Hrvata koji su bili vraćeni ispred Bleiburga do Maribora već bili poubijani“ te da „samo u jednom dijelu protutenkovskog jarka u Teznom leži oko 15.000 Hrvata“. Ferenc svoju tvrdnju o broju ubijenih temelji na rezultatima iskapanja iz 1999. i sondažnih istraživanja iz 2007. godine, koje je na tom lokalitetu provela slovenska državna Komisija za reševanje vprašanj prikritih grobišč (Komisija Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta).
Najneposrednije svjedočanstvo o ulozi Josipa Broza Tita u masovnim poslijeratnim likvidacijama iznio je srpski publicist Pero Simić u knjizi Tito – fenomen stoljeća. Simić u knjizi prepričava svjedočenje Jefte Šašića, jednog od najpovjerljivijih Titovih suradnika posljednjih godina Drugoga svjetskog rata i u poraću. Šašić je Simiću osobno prepričao kako ga je Tito pozvao na razgovor u jednoj noći između 9. i 12. svibnja 1945. u svoju rezidenciju Beli dvor na Dedinju u Beogradu, gdje mu je izdao naredbu:
Pobiti! Kreni u Sloveniju i Austriju, i prenesi ovu naredbu zapovjednicima naših Armija!
Krvavi pir u Sloveniji
Važnu ulogu u likvidacijama u Tezanskoj šumi kod Maribora, prema knjizi Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., imao je Rade Hamović, jedan od onih u koje je Tito imao najviše povjerenja od rujna 1944., kad ga je postavio na mjesto načelnika Operativnog odjeljenja Glavnog štaba svih partizanskih jedinica. Hamović je u toj ulozi koordinirao djelovanje Prve, Druge i Treće partizanske armije u završnim ratnim operacijama, što je očito uključivalo i organiziranje masovnih ubojstava zarobljenih vojnika i civila na području Slovenije. O Hamovićevoj ulozi u tim masovnim pokoljima ostali su i pisani tragovi u ratnim dnevnicima u kojima je osobno opisao masovne likvidacije u šumi Tezno kod Maribora. Neposredni počinitelji tog zločina bili su pripadnici 17. istočnobosanske partizanske divizije, po nacionalnosti uglavnom Srbi.
O razmjerima tih planskih masovnih ubojstava u Sloveniji pisani trag ostavio je i jedan od njihovih važnijih aktera – Simo Dubajić u knjizi Život, greh i kajanje. Dubajić, koji je u to vrijeme bio zapovjednik jednog samostalnog motoriziranog odreda pri Jedanaestoj dalmatinskoj brigadi iz sastava Četvrte partizanske armije, navodi da su ga oko ponoći s 25. na 26. svibnja 1945. posjetili šef slovenske Ozne Ivan Maček – Matija i dvojica bliskih suradnika šefa savezne Ozne Aleksandra Rankovića – Maksimilijan Maks Baće i Jovo Kapičić. Oni su nekoliko sati ranije, uz ostalu svitu iz najužeg Titova okruženja, proslavili njegov rođendan te su nakon toga došli kod Dubajića:
Upadoše kod mene Ivan Maček, Maks Baće i Jovo Kapa s naređenjem da Jedanaesta brigada spremi svoje dobrovoljce koji će provesti egzekuciju nad tjelesnim zdrugovima Ante Pavelića, Rupnikovim bjelogardistima i Ljotićevim dobrovoljcima. Za moje zapovjedno mjesto određena je željeznička stanica Kočevje, a mjesto strijeljanja kod kraških bezdana u Kočevskom rogu.
Prema Dubajićevu svjedočenju, koje se, dakle, temelji na njegovim osobnim, neposrednim saznanjima, između 26. svibnja i 5. lipnja 1945. u Kočevskom rogu ubijeno je oko 30.000 zarobljenika – Hrvata, Slovenaca, Srba i Crnogoraca. Od toga, tvrdi Dubajić, njih oko 13.000 bili su Hrvati. Neposredni počinitelji tih zločina, uz asistenciju pripadnika jedinica slovenskog KNOJ-a (Korpus narodne o/d/brane Jugoslavije – osnovan 15. kolovoza 1944. kao vojna postrojba pod zapovjedništvom Ozne, po uzoru na oružanu jedinicu SMERŠ (Smerti špionam) u sastavu sovjetskog NKVD-a (Narodnyj komissarijat vnutrennih del/Narodni komesarijat unutarnjih poslova), bili su pripadnici Jedanaeste dalmatinske partizanske brigade, po nacionalnosti uglavnom Hrvati.
O bestijalnosti jugoslavenskih partizana prema zarobljenicima najzornije govore rezultati istraživanja spomenute slovenske državne komisije, kojima su potvrđena svjedočanstva još iz pedesetih godina prošloga stoljeća, o masovnom stratištu Huda jama kod Laškog, gdje je, u rudarsko okno, bilo ubačeno, ubijeno ili živo zazidano nekoliko tisuća zarobljenika, većinom Hrvata. Taj zločin počinili su pripadnici Druge (slovenske) divizije KNOJ-a, po nacionalnosti većinom Slovenci.
Slovenska komisija dosad je otkrila 642 poslijeratna masovna grobišta na njihovu državnom teritoriju te je nesporno utvrdila da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci likvidiranih hrvatskih zarobljenika, vojnika i civila. Na temelju dosadašnjih istraživanja manjeg broja tih masovnih stratišta i svjedočenja nekolicine neposrednih svjedoka tih događanja, može se osnovano zaključiti da je na području Slovenije u svibnju 1945. godine ubijeno više desetaka tisuća hrvatskih zarobljenika. Samo na tri spomenuta stratišta – Tezno, Kočevski rog i Huda jama – od njih 165 utvrđenih, ubijeno je najmanje 30.000 Hrvata.
Marševi smrti
Hrvatski zarobljenici, oni izručeni iz Austrije ili oni zarobljeni još na slovenskom teritoriju, koji nisu odmah ubijeni, bili su izloženi dugotrajnim, iscrpljujućim marševima prema Hrvatskoj, pa odatle jednim krakom prema Bosni i Hercegovini, a drugim prema Srbiji i Makedoniji. Te kolone smrti bivale su desetkovane na nekom od usputnih masovnih stratišta u državama kroz koje su prolazile.
Križni put, odnosno kolone smrti, poseban su oblik ubijanja zarobljenika, koji su komunisti primjenjivali u gotovo svim ratovima koje su vodili. To su najčešće radili ruski, ali i kineski komunisti. Zarobljenike su vodili cestama u kilometarskim kolonama, do iznemoglosti, istodobno ih putem ubijajući. Rijetke preživjele na kraju su predavali „narodnim sudovima“.
Nekadašnja hrvatska državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, istražujući od veljače 1992. do rujna 1999., prikupila je podatke o oko 700 masovnih grobišta u Hrvatskoj. Budući da je lijeva koalicija predvođena Socijaldemokratskom partijom (SDP) dolaskom na vlast 2000. godine naprasno ukinula Komisiju, nije se dospjelo utvrditi konačan broj masovnih poslijeratnih stratišta u Hrvatskoj niti dovršiti popis poslijeratnih hrvatskih žrtava odnosno utvrditi njihov stvaran broj. Dolaskom neokomunističke koalicije na vlast u siječnju 2000., rad Komisije najprije je bio „zamrznut“, da bi je u svibnju 2002. i zakonski ukinuli.
Najveće dosad otkriveno poslijeratno stratište u Hrvatskoj nalazi se na Maceljskog gori kod Krapine. Spomenuta Komisija istražila je 1992. godine na toj lokaciji 26 masovnih grobišta, u kojima su pronađeni posmrtni ostaci 1164 žrtve. Pretpostavlja se, na temelju izjava svjedoka s neposrednim saznanjima, da u toj šumi ima još oko 130 neistraženih stratišta s ukupno oko 13.000 žrtava. Organizator tih zločina bila je varaždinska sekcija hrvatskog ogranka Ozne, na čelu koje je bio Ivan Stevo Krajačić, ujedno i organizacijski sekretar KP Hrvatske, a počinitelji zločina bili su pripadnici Prve (hrvatske) divizije KNOJ-a, po nacionalnosti uglavnom Hrvati (i u manjem broju muslimani iz zapadnih krajeva Bosne i Hercegovine).
Spomenuta Komisija prikupila je također podatke i za oko 90 masovnih grobišta s hrvatskim žrtvama na području Bosne i Hercegovine. Zločini su počinjeni, kao i u Sloveniji i Hrvatskoj, u Ozninoj organizaciji, a počinitelji su bili uglavnom pripadnici bosanskohercegovačkih partizanskih jedinica i Treće (bosanskohercegovačke) divizije KNOJ-a. Šef Ozne u Bosni i Hercegovini bio je Uglješa Danilović, ujedno i organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ Bosne i Hercegovine.
Bleiburška tragedija kao dio nacionalnog identiteta
S obzirom na razmjere zločina nad Hrvatima u svibnju i lipnju 1945., u zemlji gotovo da nije bilo obitelji koja nije bila pogođena njime. Osnovne, šture informacije govore u prilog tome da je riječ o najvećoj tragediji u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga naroda.
Među Hrvatima u domovini, ali i u iseljeništvu, posebice među preživjelima u izbjegličkim kampovima u Austriji i Italiji, već nakon nekoliko tjedana otvoreno se pričalo o tragediji nakon izručenja hrvatskih zarobljenika Titovim partizanima na Bleiburškom polju. Neki pojedinci, poput svećenika i povjesničara Krunoslava Draganovića, počeli su prikupljati podatke o njezinim žrtvama i počiniteljima, kao i ostalim okolnostima. Ubrzo je u hrvatskom iseljeništvu nazvana – Bleiburškom tragedijom.
Dok su preživjeli u iseljeništvu pretežno svjedočili o događajima na Bleiburškom polju i kontroverznom činu britanskih okupacijskih vlasti u južnoj Austriji, koje su ih izručile partizanskim jedinicama, preživjelima u domovini više su se u pamćenje usjekle strahote i partizanski zločini na marševima smrti kojima su bili izloženi. Stoga se ta tragedija, kako ističe povjesničar Anđelko Mijatović, dugogodišnji politički zatvorenik i progonjenik u jugoslavenskom komunističkom sustavu, među Hrvatima u domovini više spominjala u kontekstu Križnoga puta hrvatskoga naroda, po kolonama smrti koje su upućivane prema „rumunjskoj, bugarskoj, makedonskoj granici, pa čak sve do Soluna u Grčkoj“.
Još jedna razlika u odnosu domovinske i iseljene Hrvatske prema toj tragediji temeljila se na okolnostima da je u komunističkoj Jugoslaviji bio strogo zabranjen svaki spomen na nju, kao i njezino istraživanje ili javno obznanjivanje i obilježavanje, pa čak i žalovanje nad njezinim žrtvama iz najužeg obiteljskog kruga. Kako je rekao hrvatski povjesničar Ivo Lučić, „u mnogim kućama se o tome desetljećima tiho govorilo, s tim se živjelo, i to je svakako postao dio identiteta velikog dijela hrvatskog naroda“.
Prve vijesti o događajima na Bleiburškom polju počele su pristizati u domovinu šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je beogradski režim, zbog rastuće unutarnje gospodarske krize, odlučio nezaposlenim Hrvatima odobriti odlazak na rad u inozemstvo, u zemlje zapadne demokracije. No, stvarni preokret nastao je tek 1990. godine, nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, kada se o toj narodnoj tragediji i u domovini počelo slobodno, otvoreno i javno govoriti, raspravljati i pisati, pa i posjećivati Bleiburško polje. Mons. prof. dr. sc. Juraj Kolarić napisao je, među ostalim, u separatu o Počasnom bleiburškom vodu:
Bleiburg (je) postao metafora za sve ono što se je svibanjskih dana 1945. godine zbivalo na njegovim poljima, kao i za sve ono što se je događalo na Križnom putu, na kojem su bez ikakva suda i dokaza o krivnji masovno ubijani zarobljenici samo zato, jer su bili Hrvati.
Pojam Bleiburška tragedija, može se stoga reći, nepovratno se urezao u kolektivnu memoriju, svijest i identitetske temelje velike većine hrvatskog naroda.